Ranojutarnje dizanje…. pokušavamo slijediti svoj ustaljeni životni ritam pa pijemo svoje čajeve i spuštamo se kod Igora i Biljane na kavu ..
Nakon ugodnog čavrljanja i ispijanja kave pakiramo stvari koje su nekim čudom konstantno van kofera … već mi živci lagano rade na pomisao slaganja stvari.
Puna ratna sprema, pozdravljamo se i krećemo. Nismo prošli niti 500 metara kad gospon policajac iskače pred nas. Oboje imamo upitnike iznad glave jer nismo mogli voziti sporije pa tek smo krenuli.
Uzima dokumente i priopćava nam da smo vozili prebrzo. Omg sam kaj se nisam srušila s motora jer smo dan prije tuda prošli s nekih 180 pa da nas je tad haltao ode mm u buksu ja na prislini rad.
Uglavnom dobivamo papir s kojim idemo u poštu platiti kaznu. Stanem u pošti sva nervozna jer znam da su nam oduzeli brdo vremena dođem na red uspijem platiti uplatnicu i što se desi NESTANE STRUJE.
Mislim da je svaki slijedeći komentar suvišan. Stojim, čekam dok su se dogovorili tko će se dignuti i uključiti agregat.. vrijeme ide oni imaju vremena, a ja luda. I tako uspijem platiti kaznu, vraćamo se s potvrdom uzimamo dokumente i konačno krećemo dalje.
U Mojkovcu stajemo na brzinskoj kavi jer smo odlučili probati crnogorski doručak u Kolašinu u Vodenici.
Stižemo u Kolašin parkiramo se pred Staru vodenicu.
Naručujemo kajmak, uštipke, omlet s pršutom i naravno kačamak.
Cijene popularne kačamak 7 € uglavnom doručak plaćamo 21 €… hm… za tu cifru mogli smo negdje i janjetinu pojesti…
Najgore u svemu što nam je kačamak kompletan ostao jer sam ja samo probala i nikako mi se nije svidio taj okus, omlet je bio toliko mastan da mi valjda u mjesec dana toliko masnog ne pojedemo… najeli smo se kajmaka i uštipaka.
Nakon doručka krećemo prema manastiru Morača kojeg je osnovao knez Stefan iz dinastije Nemanjića u srednjem vijeku, 1252. godine.
Manastir je divan ali naravno nismo smjeli fotografirati unutrašnjost u kojoj se kriju brojne freske.
Vozimo se kroz Podgoricu, prelazimo Skadarsko jezero i kratko stajemo u Virpazaru.
Brzinska kava, voćna salata i krećemo na novu fensi cestu prema Rijeci Crnojevića…. Ne da sam gunđala nego se nisam gasila mislim da je mm isključio komunikaciju da me ne sluša jer sam već postala alergična na ceste širine 1,5 metar, makadam, zavoje i domaćine koji samo izlijeću iz svakog zavoja.
Preživim i Rijeku Crnojevića i konačno stižemo u Cetinje. Naravno već je 16 sati… ponovno brzinsko tuširanje, navlačenje traperica i jurnjava prema Lovćenu.
Ulaznica za NP Lovćen 4 €.
Vozimo se i žalimo što nemamo više vremena za prošetati. Ujedno zaključujem da u zadnje vrijeme stalno žalim za nečim.. žao mi što nismo ovo vidjeli, što nismo ono vidjeli i tako svašta….
Divan je Lovćen…
Vozimo se prema Jezerskom vrhu na kojem je Njegošev mauzolej. Parkiramo se, bacamo pogled na stepenice koje vode prema istom i naravno krene penjanje…
Da sam tad znala da do gospona Njegoša ima 461 stepenica mislim da me ne bi vidio
S obzirom da smo živi došli do mauzoleja plaćamo 4 € ulaznicu i krećemo u obilazak
Malo uživanja u pogledu s vrha
Vraćamo se u apartman koji je bio odličan, nov, uredan, domaćini jako ljubazni, a ljubimac u dvorištu. (25 € noćenje)
Kratka večernja šetnju po Cetinju.
Odlučujemo se na brzinsku večeru, pizza i pivo.
Mrtvi umorni pokušavamo odmoriti jer nas sutra čeka putovanje prema lijepoj našoj .
