Dan započinjemo klasikom dizanje prije 7 sati, ispijanje čaja, spremanje kofera, sebe i sad se ja naivno nadam brzo ćemo krenuti jer nas očekuje jako dugačak put, ali… Moj voljeni susreće domaćine i naravno pada kolač, kava i naš polazak se otegnuo…
Krećemo preko Dubovika i stvarno mislim da je šteta što moj muž nije našao neke kozje putove jer bi oni sigurno bili naši… mrzim uske ceste, mrzim makadam, mrzim zavoje… ali on to uredno bira pa tako i ovaj put.
Odjednom na takvoj uskoj, vijugavoj cestici iskače lokalni šerif i zaustavlja promet nema objašnjenja nema ništa, ali ne ide dalje slijedećih 10-ak minuta. OK skidamo kacige, jakne i odlučimo pojesti kroasane kupljene u Cetinju… odmah bi se tu nadovezala dva velika kroasana kao mali kruh i jedan manji pužić 1,40 €.
Nismo uspjeli ni prožvakati kroasane a isti šerif viče ajmo možete krenuti… vozimo se dalje i ponovno ogromno kamenje na cesti, iza nas juri bager, prolazi nas i razmiče kamenje. OMG ja sva s 55 upitnika iznad glave, ali dobro idemo brzo dalje kako ne bi ponovno morali stati i gubiti na vremenu.
Kako se voziti po Crnoj Gori a ne proći jedinstvene Lovćenske serpetine, vijugajući 25. puta s vrha prema dnu spustili smo se od Njeguša do Kotora. Put je uklesan u stijenama. Vrh je na 980 metara nadmorske visine i s njega se pruža divan pogled na Kotor…
Mali video „divnim“ širokim cestama.
Serpetine savladane. Spuštamo se u Kotor, na cesti totalni kolaps, gužva, turisti, biciklisti… moja prva misao nema šanse danas obići sve planirano.
Probijamo se kroz kolone, obilazimo, zaobilazimo, sunce piči a mi kao da slušamo Hladno pivo “Sunce piči mi roštiljamo” samo što smo mi ražnjići.
Uspijevamo se probiti ali onda moramo malo odmoriti i popiti kavu. Pada jedna brzinska kavica (3 €) i jurimo prema granici.
Prije granice, kolone i samo kolone. Prolazimo mimo kolona pa što bude. Na taj način relativno brzo prelazimo crnogorsku granicu i nadamo se kako će na HR biti manje gužve. Naše nade padaju u vodu vidjevši jedno 5 km dugačku kolonu.
MM ponovno prelazi, gura se, ubacuje ja gunđam i vozimo se mi ‘ko veliki.
Blizina granice još gore ona jedna kolona račva se na 5 kolonica.
Niš stajemo baš ne bi bilo dobro da se do samog kraja guramo. Stojimo, čekamo, nitko nikud ne ide. Pada skidanje rukavice, kaciga, jakna… ma za popuniti ormar. Slijede nas motoristi iz Italije.
Vidjevši kako naša kolona stoji selimo se u drugu, ubacujemo se, mm ostavlja mjesto za talijane. Kolona se miče, mičemo se i mi, a bijesni vozač talijanki na motoru prelazi preko noge jer smo se gurali.
Šok,nevjerica… motorom se blokira automobil, nju boli, moj muž bjesni… stvarno kao u filmovima.
Nakon nekog vremena prelazimo granicu i jurimo prema Dubrovniku.
Vani +30, puna oprema pa ajde ti šeći po Dubrovniku. Uglavnom moja malenkost je isplanirala otići na autobusni kolodvor, presvući se i opremu ostaviti na Autobusnom u garderobi. Moja jača polovica naravno gunđa, osporava moj plan da sad ne navodim detalje.. ali vozi. Dolazimo na AK odlazim u garderobu i dogovaram s simpatičnim gospodinom da će nam on čuvati opremu samo da idemo uživati u ljepotama Dubrovnika. Naravno simpatični gospodin je isto motorist i potpuno nas razumije
Super, smajl na lice i idem MM priopćiti. Dok se on spremno bez kompleksa presvlači kraj motora ja odlazim u WC na presvlačenje (3 kn) naravno nisam imala sitno pa mi je aparat progutao 4 kn.
Odlažemo stvari, sjedamo na motor i pridružujemo se ludilu na cesti. Počinje kiša ma samo nam je ona nedostajala ali dobro, parkiramo se i kao pravi turisti idemo u obilazak zidina.
Pred zidinama MM se sjeti da je žedan pio bi vodu ulazim u kioskić i ostanem lagano u šoku Jana 0,5 l 22,00 kn.
Odlučujemo se prvo na šetnju zidinama, ulaznica 130,00 kn po osobi.
Završavamo s razgledavanjem zidina, okolice, mora i kamena i spuštamo se na Stradun. Bacamo đir po Stradunu.
Barokna crkva sv. Vlaha, zaštitnika grada Dubrovnika divna
Naravno već je 16 sati a nas još čeka dugačak put. Odlazimo po svoju opremu i krećemo dalje.
Stvarno ne znam da li trebam ponovno naglasiti je MM odabrao ceste toliko dobre da su na njima i lisice rijetki prolaznici. Na momente mi je bilo totalno scary, razmišljala sam kako bi bilo najpametnije zatvoriti oči i prespavati ovu vožnju. Jedina prednost na graničnom prijelazu nije bila gužva. Čak nisam imala volje niti fotkati taj dio puta.
Već se spušta mrak a mi dolazimo u Međugorje.
E sad što reći, hodamo u opremi, a ljudi nas gledaju kao marsovce… glad nas ubija i slučajno odabiremo restoran u kojem se ubijamo u hrani (30 €)
Želučići puni, noć pala a mi moramo još doći u Imotski. Sjedamo na motor, vozimo se scary cesticama, ali doslovce cesticama, u sebi se duboko nadam kako nam neće nitko doći u susret…
Bez obzira na sve uspješno dolazimo u Imotski, parkamo se ispred apartmana a tamo mrkli mrak pola 12 nikoga nema. Mobiteli prazni, ja polu luda razmišljam kako ću baciti vreću za spavanje na parking i spavati. Spajam mobitel na motor kratko punim i zovem gazdu sva sreća dolazi za 10 minuta.
Konačno tuš, krevet, odmor..
