Postoji puno oblika turizma, ali u definicijama nigdje nije definiran Mračni turizam.
Neke destinacije osobno ne mogu svrstati u drugu definiciju osim „Mračni“, a jedna od njih je i naš posjet Auschwitzu.
Dan u kojem smo posjetili Auschwitz nije mogao biti gori. Nas dvoje na motoru, kiša lijeva, ali ne odustajemo od svojeg plana.
Vozimo se iz Krakowa u Oswiecim, dolazimo mokri, blatnjavi i promrzli.
Dva su logora Auschwitz I – administrativno središte i kamp za poljske i ruske ratne zarobljenike, te Auschwitz II Birkenau – logor za masovno istrebljivanje.
Prva stanica je Auschwitz I. Uspijevamo naći mjesto za parkiranje i stajemo u jako dugačak red za kupnju ulaznice. Broj dostupnih ulaznica u prodaji se drastično smanjuje i pitamo se da li ćemo uopće uspjeti kupiti ulaznicu. Dogovaramo se da ćemo uzeti grupu na bilo kojem jeziku. Nakon dobrih sat i pol jedva uspijevamo dobiti ulaznice za jednu englesku grupu.
Čekamo dobiveno vrijeme, kiša i dalje pada i pojačava taj osjećaj svireposti mjesta u koje smo došli.
Gužva je, ljudi nervozni čekaju vodiča koji će objaviti kad grupa ulazi.
Nakon dugog čekanja, guranja ulazimo u prostor za pregledavanje. Ja naravno zvonim… kažu mi da metalne dijelove ostavim u kutiji, ali im onda ja moram objasniti da jednostavno ne mogu jer imam vijke u kuku 😂ok puštaju me unutra.
Ulazimo u najmračniji dio europskog 20. stoljeća.
Najveći koncentracijski logor u kojem je od strane nacističke Njemačke stradalo od 1 do 1,5 milijuna ljudi.
Simbol ljudske okrutnosti, 1979. godine stavljen je na UNESCO-ov popis svjetske baštine kao povijesno mjesto.
Nas dvoje smo odrasli u dobu kad smo u školi učili od Drugom svjetskom ratu, znali smo o holokaustu, ali u onom trenutku kad smo prošli kroz ta vrata shvatili smo kako u stvari nismo ništa znali.
Znali smo nabubane činjenice, ali nismo znali priču. Ime Auschwitz je sinonim za ono najgore što je jedan čovjek kadar učiniti drugom.
Svi ti jadni i nesretni ljudi Židovi, Poljaci, Cigani… bili su toliko nesretni da su privukli pažnju nacista.
Kompleks od 28 zgrada je 21.veljače 1940. godine pretvoren u logor, zadnju stanicu preko milijun ljudi. Njegov zapovjednik je bio Rudolf Höss.
Na ulazu u Auschwitz I, administrativni dio stoji željezni znak na kojem je poruka “Arbeit macht frei”, “Rad oslobađa“, krilatica koja je postala i simbol nacističke vladavine na ovim prostorima.
Natpis je preuzet od romana njemačkog filologa J. L. Diefenbacha iz 1873. godine u kojem kockari i prevaranti pronalaze put prema vrlinama kroz rad. (Arbeit macht frei: Erzählung von Lorenz Diefenbach)
Ispod znaka ulazimo u kamp, prolazimo kraj niza zgrada izgrađenih od crvene cigle.
Prolaz ispod znaka je pod nadzorom stražara o čemu svjedoče dvije drvene stražarske kućice. Osim njih su tu i duple barijere bodljikave žice koja je bila pod strujom.
Polako smo obilazili zgrade, njih 28 su sad muzejski prostori.
U obilasku se ide iz jedne u drugu zgradu i svaka ima svoju jezivu priču.
Osobno su mi bile najteže sobe u kojima su bili predmeti oduzeti ljudima.
Gledaš te brjegove cipela i jednostavno postaneš svjestan kako je svaka cipela bila na nečijoj nozi. Malene cipelice djeteta svjedoče o nečijem uzetom djetinjstvu, uzetom bez ikakvog razloga jer ima li što nevinije od djeteta.
Hodaš i misliš kako ne može biti gore, ali vjerujte može. Dolazite do sobe u kojem su brda naočala, pribora za brijanje, ljudske kose.
Na sve načine trudili su se uzeti im dostojanstvo i identitet, potpuno su ih dehumanizirali. Nakon toga te dokrajči podatak kako su odrezanu kosu prerađivali u tkaninu od koje su šivali odjela.
Dolazimo do kofera, svaki ima ime vlasnika i datum. To su oni koje su im obećali vratiti nakon “tuširanja”.
Dnevni obrok zatvorenika – ujutro kava, poslijepodne juha, navečer komad starog kruha.
Normalnom ljudskom mozgu teško je zamisliti te strahote koje su zatvorenici proživljavali.
Blok 20. se zvao „bolnica“ ako mislite da su im pružali medicinsku pomoć varate se tu je dr. Mengele koristio zatvorenike i eksperimentirao na njima istražujući najučinkovitiji način ubijanja.
Zatvor u zatvoru
Između blokova 10 i 11 nalazi se zid smrti na kojem su zatvorenici strijeljani.
Ispred bloka 11 su ih kažnjavali za zločine počinjene u zatvoru. Kompletan blok 11 svjedoči o surovosti stražara u kojem su istraživali i pronalazili nove svirepije metode mučenja. Tu se nalazi stolica za šišanje, štap za vješanje, prenosivo vješalo. Podrum je još jeziviji u njemu su čuvali zatvorenike osuđene na smrt.
U bloku 22 su bile male ćelije veličine 90×90 cm unutar njih su zatvorenici nakon cjelodnevnog rada morali stajati cijelu noć.
Krematorij i plinska komora
Krematorij je van glavne ograde i njegov najveći prostor je služio kao plinska komora a ne kao mrtvačnica.
Ulazak u plinsku komoru muzeja je stvarno sablasan upotrebljavana od 1941. do 1942. godine i tada je tamo ubijeno oko 60 000 ljudi.
Dvije peći su dnevno spaljivale oko 350 ljudskih tijela.
Niti jedan pročitani tekst Vas ne može pripremiti na te strahote i to nije mjesto koje „želite“ posjetiti, mislim da je to mjesto koje trebate posjetiti.
Jednostavan i potresan citat na zidu u Auschwitzu I za sve one koji je negiraju, pa nadam se da oni koji nas prate nisu u toj kategoriji:
“Oni koji ne pamte prošlost osuđeni su da je ponavljaju.”
Za ovaj post dovoljno je tragedije, a u slijedećem ću završiti ove strahote postom o Auschwitz II Birkenau.
Pozdravljaju Vas Motopustolovine 🏍️