Prvi i drugi dan
Bugarska… hmmm kako uopće početi pisati o proputovanju kroz Bugarsku …
Eto idem probati … ali je to onaj dio kad krene sve kako ne treba…
Nakon Rumunjske slijedeća na popisu je bila Bugarska. Na putovanju naravno ja sva šmizlasta sam se razboljela, pa sam bila jadna, ljuta, bolesna i povrh toga osuđena na motor. Vrućina, kaos na obilaznici oko Bukurešta, cesta puna ludila nikako izaći iz tog obilaznog prstena, vučemo se, pretjecanje gotovo nemoguće jer je su samo dvije trake, a promet blokiran u oba smjera. Malo po malo izvučemo se, ali je vrijeme i za nekakav odmor i hlađenje od vožnje u koloni.
Prelazimo granicu i vozimo se prema Velikom Tarnovu u kojem smo imali rezerviran smještaj u Arena Tarnovo Hotel.
Most prema Bugarskoj 
Još uvijek je nisu stigli iscrtati 
Ma jedan selfie 🙂
U večernjim satima dolazimo u hotel, parkiramo BMW-ejca u garažu i odlazimo u „sobu“.
Soba koju smo dobili je bila mali stan, s ogromnim dnevnim boravkom, TV-om, velikom spavaćom sobom, kupaonom, hodnikom… nedostajala je samo kuhinja.
Smještamo se a ja mrtva ne mogu dalje od hotelskog restorana. Iskreno nemam pojma što smo tu večer jeli… neki njihov specijalitet, ali eto mozak to nije registrirao.
Dok se ja pokušavam odmoriti i prikupiti snagu za nastavak puta moja bolja polovica pokušava proći plan puta za sutra, jer nam se radi mene kompletan plan promijenio.
Drugi dan nakon doručka pakiramo se i krećemo prema općini Kazanlaku i gradu Shipka.
Njegov cilj Pass Shipka i monumentalac Shipka i Buzludzha, a moj cilj dolina ruža i Memorijalna crkva Shipka.
Penjemo se uskom vijugavom cestom prema prijevoju Shipka koji je na 1150 metara nadmorske visine. Predivnom, slikovitom cestom kroz balkansku planinu dolazimo do spomenika koji se nalazi na Stoletovom vrhu.
Monumentalni spomenik slobode, otvoren je 1934. godine. Podignut je u čast palim žrtvama za oslobođenje Bugarske u vrijeme rusko – turskog rata (1877.-78.)
Dizajnirali su ga arhitekt Atanas Donkov i kipar Aleksandar Andrejev.
Sam spomenik priča priču o ruskim vojnicima i bugarskim volonterima koji su pet mjeseci branili Shipku. Njih 7500 tisuća pod zapovjedništvom generala Stoletova imalo je zadatak spriječiti prodor turske vojske, 27 000 ljudi, pod zapovjedništvom Sulejmana Paše preko Balkanske planine kako bi se spojili s turskim postrojbama u sjeveroistočnoj Bugarskoj.
Spomenik je kamena kula visine 31.5 metar oblika odrezane piramide. Iznad ulaza je brončani kip lava dužine 8 metara, te figura žene koja predstavlja pobjedu nad osmanskim snagama. Unutar samog spomenika je mramorni sarkofag u kojem su ostaci ruskih i bugarskih žrtava. Na ostala četiri kata ima replika bugarskih vojnih zastava i relikvija, a s vrha tornja je savršen pogled na panoramu Shipke. Panorama je predivna
Brončani kip lava
Vjetar je toliko puhao da mi ni 3-vremenski taft ne bi pomogao. 
Panoramski pogled za čistu peticu, a može i više 👌
Nastavak puta je trebao biti prema Buzludži ili “Svemirskom brodu” , ali nas je u tome spriječila njihova policija koja radi devastacije spomenika nije puštala turiste prema spomeniku.
Spuštamo se prema veličanstvenoj, svjetlucavoj spomen crkvi Shipka. Iako je skrivena u šumi u moru zelenila ističu se njezine zlatne kupole s križevima.
Bugarska pravoslavna crkva je poznata kao i Ruska crkva i Spomen hram Kristova rođenja.
Sagrađena je između 1885. i 1902. godine.
Uz kompleks spomenika Shipka i crkva je posvećena ruskim, ukrajinskim i bugarskim vojnicima koji su poginuli u oslobađanju Bugarske u rusko-turskom ratu 1877. -1878. Ratu.
Otvorena je na 25. godišnjicu bitke, a imena vojnika su ispisana na trideset četiri mramorne ploče. Ostatci poginulih nalazi se u sedamnaest kamenih sarkofaga koji se nalaze u kripti crkve.
Stepenice do kripte 
Na zidovima su tradicionalne bugarske freske i murali.
Crkveni zvonik je visok 53 m, zvona su izrađena od odbačenih čahura koje su prikupljene nakon bitke.
E sad dolazi ono zanimljivo Dolina ruža. 🌹 🌹 🌹 🌹
Mali pitoreskni gradić Kazanlak je prijestolnica kraljevstva ruža Damascene.
Od te predivne ruže dobiva se dragocjeno ružino ulje koje je i u davna vremena bilo najtraženije mirisno ulje.
Dolina ruže duga je oko 95 km, a prosječna širina 10-12 km, a prosjek 300-400 metara nadmorske visine, obuhvaća 1895 m² , proteže se u dvije regije na istoku Kazanlak i na zapadu Kalofera (1387 m², dužina 55 km i široka 16 km²).
Dolina ruža često se naziva i Dolina trakijskih kraljeva jer je na tom području oko 1500 grobnica.
Za dobivanje 1 mg tog tekućeg zlata potrebno je 50.000 pojedinačnih latica (oko 1500 ružinih cvjetova) što je ekvivalent oko 3.5 kilograma latica ruže. Počinju se brati u 4 ujutro za vrijeme rose i sve do cca. 10 ujutro, jer latice ruža koje se beru poslije podne imaju 50% manje koncentrata ružinog ulja. Ubrane ruže se stavljaju u košare od vrbe kako bi što duže zadržale vlažnost.
I tako vozimo se nas dvoje i tražimo ruže… na momente osjetimo miris, ali nema ruža… i tako prolazi 10 km, 20 km, 30 km, 60 km, 100 km…
On : možda smo krenuli krivim putem… hoćeš da se vratimo???
Ja: Ma ne… sve je ok…
On: Kad kažeš tako da je sve ok onda znam da nije …
Okreće se i vraćamo se 100 km ponovno do Kazanlaka u kojem je Muzej ruža i tvornica za preradu. Tu saznajemo ono bitno, a to je da su ruže pobrane…
Sve informacije sam imala, ali nisam imala onu najvažniju da u Kazanlaku berba ruža počinje 5.5. i završava 20.6. . … logično kad ih poberu nema više…
Što reći?
Ljuta na sebe i svoju glupost. Gladna, umorna, bolesna…
Umjesto ruža našli smo polja suncokreta 🌻
Zaustavljamo se u Restoranu White River , na bugarskom Ресторант “Бяла Река” . Situaciju spašava savršena pastrva u kombinaciji s odličnim krumpirom, te sladoled.
Njam 🍽 
Meni 
On sladoled, ja tiramisu 🙂
Konačno siti krećemo prema Nacionalnom parku Rila, smještaja nemamo, jer je u planu direktno u hotelu uzeti smještaj. Računamo nije sezona skijanja ima mjesta.
Vozimo se iz lijepog vremena u kišu… sve je blatnjavo, cmizdravo, noć polako dolazi a mi se i dalje vozimo.
Dogovor je bio doći u Panichishte gdje ćemo prenoćiti, ali prije toga nam nešto nije dalo mira morali smo ići do mjesta od kuda vozi žičara na Sedam Rilskih jezera.
Dolazimo tamo, zaustavljamo se na nizbrdici, blatnjak, mekano tlo.
Siđem s motora kako bi pogledala da li ima neki kamen i slično da se na tom mjestu stavi motor, okrenem se motor se prevrnuo a moj alfa mužjak onako natovarenog pokušava ga podignuti…
Mislim da mi je to bila kap koja je prelila čašu…
Noć je lagano pala, kiša i dalje pada, mi sami u blatnjaku planiramo kako ga dignuti na toj nizbrdici.
Od nekud dolazi mladić koji nam pomaže podignuti motor.
Ok… nakon kraćeg čekanja palimo ga i krećemo u potragu za smještajem…
Prvi hotel ulazimo, nigdje nikoga, ključevi svi na recepciji pitamo za slobodnu sobu, recepcionerka ne govori engleski i odgovara nam kako nema slobodnih soba.
Ne moram reći kako su iznad naših glava letjeli ?????
Nastavljamo prema Hotelu Magnoliya, uzimamo sobu i samo želimo topli tuš.
Krevet loš, na podu tepison koji baš ne miriši dobro, ali nema veze imamo krov nad glavom.
Pogled iz sobe 
Nakon tuširanja spuštamo se u restoran jer vrijeme je za nešto pojesti i popiti.
U restoranu samo mi i osoblje. Iako ne pijemo naručujemo rakiju i pivo jer dan je bio neponovljiv…
Za slijedeći dan nam je u planu bilo šetanje po Sedam Rilskih jezera, ali je vrijeme bilo protiv nas… slijedeća tri dana kiša.
U slijedećem postu Vas vodimo u predivni Rila manastir. http://motopustolovine.com/?p=2486