Nismo imali itinerer, GPS, rezerviran smještaj, motor, kacige, odijelo, fotić, ali smo imali dvadeset pet manje, jedno drugo, puno ljubavi i želje za otputovati u nama novo i neistraženo područje.
Nismo mogli upisati u tražilicu što posjetiti, što pogledati i koliko što košta. Jednostavno smo se zaputili na taj put, težak, trnovit, prepun prilagodbi i učenja, a istodobno pun ljubavi, poštovanja, razumijevanja i podrške.
Svi Vi koji sad mislite jadni oni, moj brak je savršen, zaboravite jer od tih savršenih brakova diže mi se kosa na glavi. Nema savršenih ljudi, djece, muževa, žena, roditelja jer svi smo mi ljudi od krvi i mesa, prepuni vrlina i mana.
Svađali smo se, ljutili smo se, mirili se i najviše voljeli jedno drugo. Kretali smo, stajali, nismo znali kako niti kuda. Tražili smo dobre prilike, išle su nam na živce te socijalne, vjerske, kulturalne norme za koje uopće ne znamo od kuda dolaze.
Stvorili smo svoj vlastiti jedinstveni svemir i ne želimo to tako raditi jer svi tako rade.
Sa našeg putovanja imamo dva predivna sina. Niti smo mi bili „tipični“, savršeni roditelji niti su oni najbolji, najljepši, najpametniji ali su naši i volimo ih bezgranično.
On, moj ćelavac💞, dobričina, voli me na svoj način. Nema tu one knjiške romantike, nema onih velikih buketa koji vrište na onim savršenim fotografijama. Nije me zaprosio na vrhu Himalaja, nije pjevao pod prozorom, ali….već dvadeset pet godina on mene voli.
On trpi moje PM-esove, moje sjebane dane, moje ludosti, moje depresije i bolove.
Ja, njegova šmizla konstantno “nabrundana“, pesimist, romantičar u duši trpim njegove blesave faze, njegove nervoze kad ne ide sve kako je zamislio, njegovo skakutanje kad popizdi.
Ali to je on i to sam ja, dva putnika u nepoznato. Kad mi je bilo najteže dizao me je, nosio, nikad nije rekao ne mogu ili teško mi je. On je čovjek koji i kad je najteže izvuče svoj zarazni optimizam.
Taj moj ćelavac na mene je prenio svoju ljubav prema vožnji na motoru.
Naučio je mene šmizlu, uvijek namackanu, utegnutu, sa frizurom kako uskočiti u moto odjeću, staviti kacigu na glavu i uživati na motoru.
Fućkaj ga, što je tu je, sinovi su odrasli, a mi na najjače uživamo u svakom trenutku ovog našeg života. Radujemo se cvijetu, mački, prirodi, drvetu.
Ja polu robotizirana njegova djeva sjedam na motor, a on moj vitez konstantno mi vrišti u komunikaciji: Da li si umorna? Hoćeš li odmoriti? Da li ti je hladno?
Nije ni svjestan kako mi je lijepo, kako želim živjeti u toj sekundi, baš taj trenutak… možda za godinu, dvije neću moći… ali onda ću pamtiti sve to naše ukradeno vrijeme, gledati ću fotografije i živjeti taj novi, drugi život.
I koliko god nas život diže i spušta, mislim da smo se mi stvarno zaljubili doživotno.
Da i ja sam kao većina djevojčica maštala o princu na bijelom konju i savršenom susretu. Međutim jednog tmurnog dana sasvim slučajno pogodio me on fakin u narančastom Citroenu i tog dana prestala sam vjerovati u bajke prihvatila se života i želim da moj fakin ostane fakin, a Citroena nema već dugo.
Tko zna možda da sam dočekala princa, on bi se s vremenom pretvorio u konja, a fakin je u stvari dobričina velikog srca.
Svakog dana pomislim koliko sam sretna jer su svi koje volim tu kraj mene. Nadam se da će i moji sinovi naći svoje fakinke kojima neće biti bitno kamo će ih odvesti, što će im kupiti i da će imati ovakvu čangrizavu, živčanu, nježnu i nesavršenu ljubav.
I da danas nam je po svim definicijama srebrna obljetnica, 25. godina ja ne očekujem onaj veliki buket s fotografija, padanje na koljena, izjave doživotne ljubavi, sreće, ja znam da ću dobiti onaj svoj jutarnji čaj i njegovo pitanje da li ćeš doći u boravak ili ćeš popiti čaj u krevetu?
Eto ljudi na kraju Vam svima želim, ako je nemate, takvu nesavršenu ljubav. Želim Vam ljubav koja nema rok trajanja, koja je tu da Vas ispunjava i štiti. Da vas gleda kao što on gleda mene i da vas čuva zauvijek.
p.s. očekujem put u Budimpeštu, koji mi svaki put preokrene na drugu destinaciju, jer ne voli velike gradove.