Petak radni dan, ali lijepo vrijeme. Kao pravi fanovi vožnje motorom mijenjamo slobodnu subotu za petak, jer u subotu prognoza, kiša.
Dan je kratak pa bi trebalo odabrati vožnju u blizini Zagreba.
Iako se često vozimo po Zagorju do sad nismo obišli Gupčev kraj i upravo je on naš današnji đir.
Polako, laganini uživamo u doručku i kavi, te definiramo što ćemo sve obići. Kad je konačno malo zagrijalo krećemo prema Zagorju. Vožnja Zagrebom kao i uvijek, katastrofa, mislim da su svi uzeli slobodan dan jer u 11 sati ceste su pune automobila.
Stalno si ponavljam ok.. udahni.. izdahni… na slobodnom si danu i tako uspijevamo doći do obilaznice koja nas vodi prema Zagorju.
Standardno guštamo u vožnji cesticama i svaki put kao da je prvi… a ja po ‘ko zna koji put konstatiram baš volim ovaj dio lijepe naše😁
Prvo mjesto na koje idemo je malo selo Hižakovec, selo u kojem je rođen veliki Matija Gubec.
Vjerojatno se mnogi neće složiti s mojom rečenicom, ali nas dvoje smo djeca doba kad je Matija Gubec bio nacionalni hrvatski junak.
Kad su trgovi, ulice, škole, vrtići s ponosom nosili njegovo ime. Tako i 445 godina nakon njegovog pogubljenja on je za mene simbol izrabljivanja, borbe protiv potlačenosti i borac za bolje sutra. Možda je on samo mit, legenda što bi ujedno voljela da je s obzirom na njegov kraj, jer mi je nezamisliva okrutnost kojom ljudi mogu postupati prema drugima.
Neću pisati dijelove iz povijesti tko ne zna neka pročita i pronađe potrebne informacija, ja ću se baviti onim što smo vidjeli 😁
Dolazimo u Hižakovec u kojem je jesen uzela maha i obojila ga svim divnim bojama.
Polako se spuštamo do male kućice sa slamnatim krovom ispred koje dominira veliki drveni kip tog velikana.
Mirno je, selfamo se s Matijom i umjesto strašne krune koju je nosio dajemo mu kacigu.
Eh moj Matija, da si rođen u ovo naše vrijeme s tim svojim duhom vjerojatno bi bio bajker, jer oni su takvi velikog srca, otvorene duše i spremni pomoći. (nadam se da se nitko neće uvrijediti).
I tako njuškamo mi oko kućice koja je toliko mala da je moja megalomanska duša krenula čangrizati kako su oni tu živjeli… pa gle kako je to malo… koliko ih je tu bilo…. i u toj mojoj borbi s glupostima na vratima ugledamo papirić na kojem se posjetitelji obavještavaju kako su vrata kuće otključana.
Mojoj sreći nigdje kraja ipak ću zaviriti unutra i vidjeti kako je bilo živjeti kao kmet u 16. st.
Ugodnog li iznenađenja na stolu je zdjela jabuka koje svojim predivnim mirisom ispunjavaju cijelu unutrašnjost. Pokraj jabuka je knjiga utisaka i naravno mora se u nju upisati pa barem jedna rečenica.
Kućica je savršena u svojoj nesavršenosti, na zidu je odjeća tog doba, kratki krevet, čizme… sad dalje da ne idem u detalje stavljam fotke.
Na putu prema Gupčevoj lipi naići ćete na Živi arhiv Gupčeve lipe.
U Živom arhivu nalaze se sadnice Gupčeve lipe, koje se vode pod određenim brojevima i svaka ima svjedodžbu o podrijetlu.
Slijedeće mjesto koje smo posjetili je ona, jedini živi svjedok seljačke bune iz 1573.godine.
Svjedokinja, Gupčeva lipa nalazi se u Gornjoj Stubici pokraj crkve Sv. Jurja.
Prizor koji nas je dočekao ostavlja bez daha, ona sa svojom impozantnom visinom od 9 metara i
u sjeni njezinih grana prekrasna zagorska hižica okićena svim jesenjim ukrasima.
Kažu da fotografija govori 1000 riječi, ali ja nekako nisam tog mišljenja meni fotografije nikad ne mogu dočarati tu ljepotu krajolika.
Gupčeva lipa je od 1957. godine spomenik prirode i zaštićeni spomenik kulture.
Prema dimenzijama procjenjuje se starost više od 400 godina, a po narodnoj predaji u okrilju njezinih grana Matija Gubec je skupljao svoje istomišljenike.
Inače stablo lipe u Zagorju ima svoje posebno značenje i sadili su je uz kuće kao stablo koje simbolizira vjernost, prijateljstvo i nježnost.
Nakon mojeg ludovanja i mahnitog pregledavanja svakog kutka sjedamo popiti kavu u Klet pod lipom.
Klet pod lipom je kuća koja je stara preko 200 godina, te je također zaštićen spomenik kulture, u njoj možete pogledati i stare predmete iz prošlosti.
Sjeli smo ispod grana lipe, ali iz Kleti je do nas dolazio neodoljiv miris štrukli. Uspijevamo nažicati štrukle (moraju naručiti unaprijed), te njihov ukus upotpunjujemo domaćim portugiscem.
Ukoliko idete na ovaj kraj stavite si u napomenu: Naručiti štrukle, a ako želite i nešto više naručite i domaće nareske, te sir i vrhnje.
Crkvu sv. Jurja uspjeli smo fotografirati samo izvana jer je zaključana. Tko uspije doći u vrijeme kad su njezina vrata otvorena moći će pogledati unutrašnjost koju je oslikao akademski slikar Vladimir Pavlek. Uz postojeće orgulje iz 1806. godine koje su obnovljen imaju i električne orgulje. Crkva ima i 5 zvona, tri stara i dva nova a oltari su barokni: glavni sv. Jurja i pokrajnji sv. Florijana iz g. 1752. (dar kanonika Nikole Petričevića) i Gospe Žalosne (iz g. 1691.).
Dan brzo prolazi i moramo juriti prema spomeniku našem glavnom liku ovog posta, Matiji Gupcu.
Spomenik se nalazi u Gornjoj Stubici uz Dvorac Oršić, na strmom dijelu brda.
Nas dvoje zaljubljenika u monumentalce dolazimo pred plato iznad kojeg se nalaze tri spomenika sljubljena u jednu priču.
Centralna figura je Matija Gubec raširenih ruku koje povezuju priču sa stražnjeg dijela.
Dva krila koja se nalaze u pozadini su ispunjena brončanim reljefima i na sebi imaju preko tristo raznih likova.
S jedne strane su ljudi, konji, sudar plemićke vojske i pobunjenih seljaka, te prizori Stubičke bitke.
S druge strane su prizori iz tadašnjeg života pa tu ima i coprnica, siromaka, fašnička povorka, pečenje vola.
Na toj „selskoj“ priči nalazi se i lik Petrice Kerempuha s tamburicom za koji imam dojam da ga je autor namjerno pustio da pobjegne s tog dijela i u svojoj prirodnoj veličini pokaže malog čovjeka.
Figura Matije Gupca je visine 6,5 metara, a svako krilo je 7,5 metara visine i dužine 20 metara.
Autor spomenika je Antun Augustinčić, izliven je u ljevaonici LIKUM u Zagrebu, a radovima su rukovodili majstori-ljevači Zvonko Kunst i Vladimir Šeb.
Iza spomenika je barokni dvorac Oršić iz 18. stoljeća u kojem se nalazi Muzej seljačkih buna otvoren 1973. godine. U dvorcu osim muzeja je i kapela s freskama, te barokni oltar koji je oslikan prizorima života svetog Franje Ksaverskog. Mi ovaj put nismo bili u Muzeju seljačkih buna, jer nam je ostalo još mjesta za posjetiti a dan se polako bliži kraju. Svoju vožnjicu nastavljamo prema Dvorcu Golubovac u Donjoj Stubici. Do dvorca dolazimo kroz predivnu perivojnu šumu.
Dvorac je jedan od najvrednijih dvoraca kasnobaroknog razdoblja, na što baš ne upućuje njegovo trenutno stanje.
Dvorac Golubovec je oko 1800. godine, dala izgraditi Regina pl. Domjanić, udana grofica Drašković, no već 1804. godine njezini nasljednici prodaju ga biskupu Maksimilijanu Vrhovcu koji dvorac obnavlja, te širi gospodarstvo kojim održava dvorac i omogućuje izgradnju kupališta u Stubičkim Toplicama.
Sve što možemo je pogledati ga izvana i ponadati se da će jednog dana biti otvoren svaki dan za posjet građana pa će se moći vidjeti sačuvane vrijedne Meissen peći, djelomice očuvana dvorska kapela, intarzirani podovi te obnovljeno reprezentativno stubište. Izgrađen je u “U“ tlocrtom obliku.
Dvorac okružuje engleski perivoj najviše vrijednosti koji je od 1952. godine Spomenik parkovne arhitekture.
Slijedeće za posjetiti je nešto iz novijeg doba Spomen park „Rudolf Perešin“, Gornja Stubica.
Rudolf Perešin heroj je Domovinskog rata koji je na početku rata povijesnim preletom MIG-a 21 ondašnje JNA, 25. listopada 1991. godine, u Klagenfurt u Austriji.
Perešin je nakon povrataka z RH postao zapovjednik, ali u akciji Bljesak 1995. Njegov avion je pogođen. Srpska strana je njegove posmrtne ostatke izručila 1997.g. Sahranjen je na zagrebačkom Mirogoju u Aleji hrvatskih branitelja.
Gornja Stubica u njegovu čast 2004. godine otvorila je Spomen park „Rudolf Perešin“ u kojem se nalazi pilotova statua i konzervirani MIG-21 koji je došao iz remontnog zavoda u Velikoj Gorici.
Sam park je predivno uređen.
S druge strane parka nalazi se i spomenik palim borcima
Dok je na otoku u neposrednoj blizini još jedno djelo Antuna Augustinčića, Sveti Juraj ubija zmaja.
Kako se vratiti kući nego preko Sljemena koje je stvarno divno. Guštamo u vožnji po praznim sljemenskim cestama, upijamo predivne boje jeseni i punimo baterije za sutrašnji radni dan.
Kod kuće na policama s knjigama ističe se jedna stara bijela knjiga Augusta Šenoe Seljačka buna ali namjerno neću završiti niti s jednim citatom iz nje, već ću završiti post s stihovima Miroslava Krleže – Balade Petrice Kerepuha, Na mukah
Karv, ta slana, kmetska stubičanska karv,
ta čarna, čerlena, vonjhava, gosta karv,
zakaj curi, ta gluha, masna, slepa,
strahotno mlačna karv?
Kmična, gliboka, čemerna, kam zakaj kaple kri?
Vjerojatno se pitate zašto s njim?
Pa eto Petrica lakrdijaš nekako mi je prikladan za ovo naše današnje doba.
Rođen iz neprosvijećenog naroda, ruga se bogatima, Crkvi i vlasti. Njegov smijeh dolazi iz narodnog jada i vjeri u idole.
Prijatelj naroda je čista imaginacija kao i lik Petrice Kerempuha.
Mislim da danas nemamo niti jednog Matiju Gupca, ali zato imamo puno Tahija pa u očekivanju nekog Matije pozdravljaju Vas Motopustolovine 🏍️.