Danas smo se vozili u društvu sina pa me zanima koliko ima roditelja koji su dopustili djetetu vožnju motora?
Naš mlađi sin trenutno ima Kawasaki Ninja ZX6R, kako ja to kažem zelenog „skakavca“.
Iako je moja slika i prilika ljubav prema motorima naslijedio je od oca. Kako se ono kaže sve dobro je materino, a loše očevo 😁
Uglavnom prije pet godina na pitanje što želiš za sedamnaesti rođendan odgovor je bio za mene poprilično šokantan – vozački za motor.
Dani obiteljskog vijećanja, preispitivanja njegove odluke, upozoravanja… uslijedili su uplatom vozačkog – Motori A2.
Ok pomirim se s tim.. slijedi novi šok moje dijete želi i tetovažu opet ❓❓❓ on koji se boji igle… zubara, vađenja krvi hoće tetovažu.
Tu uletava baka .. kaže ona plaća tetovažu… a mama mora samo potpisati!?
Razmišljam… starijem sinu nisam dozvolila tetoviranje i u trenutku kad je navršio 18 godina sam je otišao na tetovažu.
Dobro, idemo kod Gandalfa, potpišem… pada tetovaža pola ruke… dva puta po 6 sati pikanja..
Naravno tu nije kraj. Mislim nema logike da je tu kraj ipak je to tinejdžer s milijun hormona.
Položi on vozački i naravno MM krene glodati i što ćemo sad, pa nema smisla da ne vozi… neka vozi svoj motor… pokazujem bijelu zastavu – kapitulirala sam.
Pitanje što sad? tih 125 kubika koje može voziti nema na Njuškalu… pa da tko pametan da djetetu motor. 😎
Vijećanje, razgovori, pregovori, unuk šarmira baku, jer ipak ona ima samo njih dvojicu.
Nakon mudrolija kupuje se KTM Duke 125, oprema… i tu kreće moja noćna mora.
Prvo je bio uvjet kad se vozi i stigne na odredište obavezno se mora javiti, ako se ne javi nema vožnje.
Jadan izdržao je sve moje torture, ali se vozio 😁
Krene u četvrti razred srednje, zove me nakon škole krećem kući pripremi ručak… nakon 5 minuta poziv da li možete doći imao sam saobraćajku.
Ne moram Vam opisivati grozan osjećaj pomiješan s ljutnjom na samu sebe, na nas, zabrinutost, jad… sve odjednom. S druge strane me tješi činjenica kako je on zvao i prva rečenica je bila: „Ne brini ja sam dobro.“
Dolazimo na mjesto događaja, vozaču automobila se jako žurilo i odlučio mu je prerezati cestu, jer je on procijenio kako će to na brzinu napraviti.
Užas… ali dobro bitno je da je čitav, a lim manje-više… popravilo se.
Nakon godinu dana zaključio je kako mu je KTM Duke premali, jer je odjednom izrastao i smiješno izgleda i tu opet na scenu stupa tata i psihološka obrada.
Svaku večer slušam: mislim da bi mu trebali promijeniti motor, ali naravno sad mora položiti i A1 kategoriju.
Scena ista, glumci isti, pobjednici isti – njih dvojica.
Stiže Aprilia Dorsoduro 750 Factory, vozački položen.
Nemojte sad misliti kako je tu mojim mukama kraj… ma nije jer nakon godinu dana ipak bi on Kawasakija.
I onda krene cjelodnevna tortura… ei tata poslao sam ti link na motor daj pogledaj…. onda MM viče ma daj nije to ok traži dalje…. i tako danima… linkovi se šalju, njuškalo u pogonu 24 sata na dan, jer ipak možda je netko nešto novo stavio u zadnjih 5 sekundi…
Pitate se gdje sam tu ja… ja gledam fotku tri majmuna i totalno sam se spojila s fotkom.
Ne vidim, ne čujem, ne govorim …. kapitulirala sam!
Njih dvojica, ja sama.
Danas je lijep dan, za vikend su najavili kišu dogovorimo se idemo na kratku vožnju do Kumrovca.
Moram priznati i dalje se borim sa svojim roditeljskim strahovima. Dok se vozimo, ako je iza nas stalno gledam u retrovizor, MM je već polulud jer se stalno naguravam, ako je ispred nas onda stalno vrat istežem i gledam kako vozi.
Mislim da nikad u potpunosti neću pobijediti taj strah on je tu dio mene, ali se polako učim nositi s njim. Nisam od onih roditelja koji imaju stav kad si sam zaradi neka si kupi što hoće i radi što hoće. Ne vjerujem da bi me na taj način bilo manje strah ili malo manje briga.
Bez obzira što sam ja stara tj. u najboljim godinama moja mama je u brizi tijekom našeg svakog putovanja ili najobičnije vožnje. Zato se ja uvijek trudim svakodnevno joj slati zanimljive fotografije i poruke, jer znam da je to smiruje.
Naš sin još uvijek nije došao u tu fazu razumijevanja naših strahova, ali i to mi je razumljivo.
Putovanje motorom je definitivno ono što nas dvoje veseli. Veselimo se svakom novom kilometru, novom mjestu, novoj stijeni, novoj crkvi. Nekako smo tu našli ono što nas miče od svakodnevice i posla. Rizično je, naporno je, opasno je, ali što danas u životu nije opasno?
Naše roditeljska obveza je skretati mu pažnju na opasnosti vožnje, naglašavati da mora biti skoncentriran na vožnju, ne voziti ako nešto popije, jednostavno biti odgovoran prema sebi i prema drugima.
Danas sam samo lagano zaključila kako smo nas dvoje stvarno „ostarili“ kad se vozimo sa sinom, ali vrijeme nesmiljeno juri pa ljudi uživajte u životu, sitnicama, kavama, putovanjima. Družite se sa svojom djecom i uhvatite baš taj trenutak.
Nas dvoje i dalje ostajemo „ludi“ roditelji koji su svojem djetetu dozvolili vožnju na motoru i nadamo se kako ćemo svi imati još puno prijeđenih kilometara.
Do slijedećeg posta 👋 i
Pablo Neruda: Lagano umire onaj koji..
Lagano umire onaj koji ne putuje,
onaj koji ne čita,
onaj koji ne sluša muziku,
onaj koji ne nalazi zadovoljstvo u sebi.
Lagano umire onaj koji uništava vlastitu ljubav,
onaj koji ne prihvaća pomoć.
Lagano umire onaj koji se pretvara u roba navika,
postavljajući si svaki dan ista ograničenja,
onaj koji ne mijenja rutinu,
onaj koji se ne usuđuje odjenuti u novu boju,
onaj koji ne razgovara s ljudima koje ne poznaje.
Lagano umire onaj koji bježi od strasti
i njenog vrela emocija;
onih koje daju sjaj u očima i napuštenim srcima.
Lagano umire onaj koji ne mijenja svoj život kada nije zadovoljan svojim poslom ili svojom ljubavi,
onaj koji se ne želi odreći svoje sigurnosti radi nesigurnosti i koji ne ide za svojim snovima;
onaj koji si neće dozvoliti, niti jednom u svom životu, da pobjegne od smislenih savjeta…
Živi danas, učini danas, riskiraj danas!
Ne dozvoli lagano umiranje!
Ne zaboravi biti sretan!