Noć polako pada mi dolazimo u stari grad Buzet.
Još jedan divni gradić opasan zidinama smješten na 153 metra visine koji se uzdiže iznad plodne, zelene doline kroz koju protječe rijeka Mirna.
Prolazimo kroz Vela vrata koja datiraju iz 1547. godine i vozimo se uskim ulicama popločanim kamenjem koje je toliko sklisko da me počinje hvatati panika.
Mjesta za parkiranje niti u tragovima pa čak ni za motor, kružimo i odlučujemo izaći iz gradskih zidina, parkirati se kraj ceste i polako pješice natrag u grad.
Nalazimo mjesto u neposrednoj blizini zidina i krećemo prema drugim gradskim vratima.
Mala vrata nalaze se na zapadnoj strani, a 1592. godine je podigao kapetan N. Salamon.
Ispred Malih vrata nalazi se vidikovac s kojeg se pruža predivan pogled na grad.
Prolazimo kroz Mala vrata i nailazimo na predivnu ulicu punu boja i mirisa cvijeća.
Neizostavni stanovnici su i mačke, koje su uredne, uhranjene i mazne.
Kuće u Buzetu većinom su u visini bedema radi obrambenih razloga i bure. Niz malih uskih uličica spaja glavne ulice. Na nekim kućama su i grbovi obitelji koje su živjele u njima.
Nailazimo na Maniristički portal s grofovskim amblemom, sagrađen u prvoj trećini 17. st. iza njega je vrt prepun cvijeća.
Dolazimo do središnjeg gradskog trga i Vele šterne.
Vela šterna je cisterna izgrađena u stilu kasnog baroka 1789. godine, u vrijeme kapetana M.A. Trevisiana. Na njoj se nalazi njegov grb s natpisom i mletački lav.
Da je Buzet grad obrta i obrtnika potvrđuju i tri „muzejske“ radnje češljarska, kovački i kolarski obrt i stara gradska pekara s originalnom krušnom peći. Na žalost mi ih nismo uspjeli pogledati iznutra jer su zaključane.
Prošetali smo gradskim zidinama i bacili pogled na donji dio ili novi Buzet.
Titov trg je prazan samo nas dvoje koji pokušavamo napraviti neku suvislu fotografiju.
Na Titovom trgu je Zvonik, sagrađen g., zvono ima na glagoljici urezanu 1541. g.
Nasuprot zvonika je Župna crkva Blažene Djevice Marije iz 1784. godine. Vrata su bila zaključana tako da nismo mogli zaviriti unutra.
Polako se spuštamo prema Velim vratima koja je dao podići kapetan Contarini, na njima se nalazi grb sv. Jurja.
Drugi dan naše avanture po predivnoj Istri započinjemo u selu Salež.
Sam put do sela je uzak, mislim kao i svi, priroda je divna, dan kao stvoren za vožnju motorom.
Selo Salež se spominje 1580. godine. Dolazimo do sela u kojem je nekoliko kamenih kuća, ali samo dvije naseljene.
Nakon ugodnog razgovora malo fotkamo i krenemo prema groblju koje je ovaj put mjesto našeg interesa.
Na brežuljku iznad sela Salež nalazi se bijeli kameni stup sramote isklesan u ljudskom liku s kapom na glavi. Ujedno je to jedini očuvani stup srama u Istri.
Na lijevoj ruci je bio lanac za vezanje kažnjenika , dok je desna ruka spuštena preko spolnog organa u tragovima.
Stanovnici su ga zvali Berlin po kočiji s četiri sjedala koja je na relaciji Berlin-Pariz prevozila kažnjenike koji su bili izvrgnuti ruglu.
Na prsima je već gotovo nečitak natpis na latinskom:
ANO1769
IVSTICIAM
DILIGITE
F.F.M.o BZ.o
Ea.O C.G.e
Ovaj bi natpis mogao značiti: Pravda ovoj jadnoj pokrajini.
U njegovoj neposrednoj blizini je crkva i groblje.
Slijedeće mjesto koje ćemo posjetiti je SOVINJAK.
Još jedan tipični srednjovjekovni gradić smješten na 293 metra nm iznad doline rijeke Mirne.
Prolazimo kroz gradska vrata, parkiramo se i krećemo u obilazak.
U simbiozi su staro i novo.
Na trgu dominira župna crkva Sv. Jurja koja je izgrađena 1927. godine na mjestu gdje je bila crkva iz 1556. godine.
Renesansni zvonik izgrađen je 1557. g. po akvilejskom modelu.
U dvorištu župne crkve ispod stoljetnog kestena svoje vrijeme odbrojava kameni sunčani sat.
U njegovoj neposrednoj blizini nalazi se i spomenik Slavku Zlatiću.
Koji je bio jedan od najznačajnijih istarskih skladatelja, rođen 1910. g U Sovinjaku.
S platoa se pruža predivan pogled prema istarskim brežuljcima i dolini rijeke Mirne.
U selu se nalazi i kasnogotička kapela sv. Roka s početka XVI. st. koju je 1571. oslikao Dominik iz Udina. Iza oltara se na cijelom zidu nalazi slika prema natpisu u sredini bi trebao biti sv. Roko s psom, međutim toga dijela nema.
Iz jednog dvorišta provirila je njegova preslatka glava 😀
Put nastavljamo prema gradiću VRH.
Vrh se nalazi sjeverno od jezera Butoniga na 396 metara nm . U njemu ima oko 40 kuća smještenih oko župne crkve Marijina Uznesenja koja je bila predmet našeg interesa.
Međutim ulaz u crkvu je bio zatvoren i naš plan da se popnemo na zvonik visok 32 metra s kojeg se pruža pogled na 130 istarskih gradića i sela je propao.
Crkva se prvi put spominje 1231. g., obnovljena je 1927. g. i rekonstruirana 1927. g.
Mogli smo samo prošetati i pofotkati okolinu.
Dok smo se spuštali iz Vrha uz cestu su se redali vinogradi i maslinici, a s brdašaca se vidi lijepo umjetno jezero Butoniga.
Jezero je akumulacijsko, napravljeno na rijeci Istri, a osnovna namjena je vodoopskrba. Na jezeru nije dozvoljeno ni kupanje ni ribolov, a u njemu ima šarana, pastrve i klena.
Predivni pejsaži su se redali oko nas a mi smo vozili prema MOTOVUNU.
MOTOVUN
Smješten na 277 metara nm u središnjoj Istri nosi epitet kao najljepši i najočuvaniji srednjovjekovni grad u Istri.
Od podnožja se vozimo cca. 2 km do groblja gdje se parkiramo i krećemo popločanom ulicom do gradskih vrata.
Unutar gradskih vrata se nalazi lapidarij.
U Motovun smo došli za vrijeme održavanja Festivala terana i tartufa pa ga nismo na miru mogli razgledati niti doživjeti gradski trg jer je na njemu bio postavljen šator oko kojeg je bilo more ljudi.
Uspjeli smo prošetati zidinama s kojih se pruža pogled na dolinu rijeke Mirne, Motovunsku šumu, te okolne brežuljke na kojima se nalaze sela.
Kušali smo fuže s tartufima i divljači i zaključili kako Motovun treba posjetiti u neko drugo doba i doživjeti ga u svoj njegovoj ljepoti.
Nastavljamo put prema Bujama i naravno na tom dijelu nam je slijedeći za posjetiti grad umjetnika GROŽNJAN.
Još jedan predivni istarski gradić na 288 metara nm. Prvi put se spominje 1102. godine.
Gradska vrata datiraju iz 15. st. kao i bedemi.
Vrata su ukrašena grbovima mletačkih rektora iz 15. i 16. st. U zgradi s desne strane vrata 1360. g. se nalazila gostionica za vojnike “Hosteria”
Grožnjanske ulice su uske, popločane, cvjetne i u njima ima veliki broj atelja i galerija (64).
FONTIK s lođom spominje se u 14. St. , a u današnjoj zgradi ej bio sud i zatvor, na prvom katu je bilo skladište žitarica, u kojem su se čuvale mjere utezi.
Danas je tu gradska galerija Fonticus – sa brojnim likovnim radovima domaćih i stranih umjetnika
Grožnjanski kaštel prvi put se spominje 1102. g. Sjedište feudalaca a od 1359. Postaje boravište mletačkih kapetana.
Današnji oblik iz 19. st. u njemu se nalazi koncertna dvorana, središte glazbenog života Međunarodnog narodnog kulturnog centra Hrvatske Glazbene Mladeži.
Župna crkva sv. Vida datira iz davne 1300. godine.
Slijedeći post nastavljamo u istom smjeru 🏍️ 🔜 prema Bujama koje su me oduševile… Momjan… Tinjan… Kringa… Sveti Petar u Šumi… Dvigrad…
Do slijedećeg posta pozdravljaju Vas Motopustolovine 🏍️